Emocije, zagrljaji, suze radosnice i riječi zahvalnosti obilježili su ispraćaj Mire Đekanović, dugogodišnjeg prosvjetnog radnika Osnovne škole „Sveti Sava“, koju su kolege ispratile u zasluženu penziju.
Bio je to dan ispunjen posebnim osjećanjima, dan u kojem su se preplitale uspomene, ponos i zahvalnost. Nakon godina provedenih u učionici, među učenicima, knjigama, školskim hodnicima i generacijama koje su odrastale uz njenu podršku, Mira Đekanović zatvorila je jedno veliko i važno životno poglavlje.
Iza sebe je ostavila mnogo više od radnog staža. Ostavila je trag u srcima učenika, roditelja i kolega. Za brojne generacije bila je mnogo više od nastavnika – bila je oslonac, savjetnik, tiha podrška i osoba koja je znala prepoznati dječije brige, razumjeti njihove strahove, ali i radovati se njihovim uspjesima.
Njene kolege nisu krile emocije dok su joj zahvaljivale na predanom radu, strpljenju, ljudskosti i toplini koju je godinama unosila u školski kolektiv. U svakodnevnim obavezama, izazovima i odgovornostima bila je primjer smirenosti, dostojanstva i dobrote, zbog čega je stekla iskreno poštovanje svih koji su imali priliku da rade sa njom.
Ispraćaj u penziju bio je ispunjen uspomenama, pričama, osmijesima i onom posebnom tišinom koja se pojavi onda kada riječi nisu dovoljne da opišu koliko je neko značio jednom kolektivu.
Za prosvjetne radnike često se kaže da njihov rad ne prestaje završetkom radnog vijeka. On nastavlja da živi u znanju, vaspitanju, sjećanjima i životnim putevima učenika koje su učili. Upravo takav trag ostavila je Mira Đekanović – tih, plemenit, dostojanstven i neizbrisiv.
Njene kolege poželjele su joj mnogo zdravlja, sreće, mira i lijepih trenutaka u penzionerskim danima, uz poruku da vrata škole u kojoj je provela veliki dio života za nju uvijek ostaju otvorena.
Jer ljudi poput Mire Đekanović ne odlaze iz škole zaista. Oni ostaju u njenim hodnicima, u uspomenama kolega, u pričama učenika i u svemu dobrom što su tokom godina nesebično dali.
Izvor: Glas Kotor Varoša
