Od školskog igrališta u Kotor Varošu do nastupa na Svjetskom prvenstvu u Kataru, a potom i do šampionskih titula na trenerskoj klupi RK Borac – sportski put Mirka Mikića primjer je kako se talent, predan rad i ljubav prema rukometu mogu pretvoriti u izuzetnu karijeru.
Nekadašnji reprezentativac Bosne i Hercegovine danas se ubraja među najperspektivnije rukometne trenere u regionu. Iako još uvijek pripada mlađoj generaciji stručnjaka, iza sebe već ima bogato igračko i trenersko iskustvo, brojne trofeje i značajne rezultate u radu sa mladim rukometašima, od kojih su mnogi upravo pod njegovim vođstvom napravili prve velike korake ka međunarodnoj sceni.
U razgovoru za Kotor Varoš Info, Mikić govori o odrastanju u Kotor Varošu, prvim rukometnim koracima, putu od lokalnog kluba do reprezentacije Bosne i Hercegovine, najljepšim i najtežim trenucima igračke karijere, prelasku u trenerske vode, posebnoj vezi sa RK Borac, ali i o stanju rukometa u Bosni i Hercegovini.
U nastavku donosimo njegovu biografiju, a potom i prvi dio opširnog intervjua.
Biografija Mirka Mikića
Mirko Mikić rođen je 23. avgusta 1985. godine u Kotor Varošu, gdje je i napravio prve rukometne korake u RK Kotor Varoš. Upravo je u svom rodnom gradu započeo put koji će ga odvesti do vrhunskog domaćeg i međunarodnog rukometa. Po obrazovanju je diplomirani ekonomista, smjer preduzetnički menadžment, a nosilac je i prestižnog zvanja EHF Master Coach.
Igračku karijeru najvećim dijelom proveo je u RK Borac Banja Luka, za koji je nastupao od 2004. do 2016. godine. U periodu od 2009. do 2016. godine bio je i reprezentativac Bosne i Hercegovine, predstavljajući svoju zemlju na najvećim međunarodnim takmičenjima.
Po završetku igračke karijere u potpunosti se posvetio trenerskom poslu. U RK Borac radio je sa omladinskim selekcijama, bio pomoćni trener, tehnički direktor prvog tima i trener zadužen za individualni razvoj igrača. Već u prvim godinama trenerskog rada ostvario je zapažene rezultate, osvojivši više titula prvaka Bosne i Hercegovine i Republike Srpske u omladinskim kategorijama, kao i trofeje Kupa Bosne i Hercegovine i Kupa Republike Srpske u ulozi tehničkog direktora.
Bio je i pomoćni trener juniorske reprezentacije Bosne i Hercegovine (U18), te dugogodišnji trener na Međunarodnom rukometnom kampu „Ratko Nikolić“, gdje je radio sa talentovanim igračima iz različitih zemalja.
Kao glavni trener RK Borac Banja Luka od 2018. do 2023. godine osvojio je Kup Bosne i Hercegovine, titulu prvaka Bosne i Hercegovine i Kup Republike Srpske, uz zapažene nastupe na evropskoj sceni, među kojima se posebno izdvaja plasman u četvrtfinale EHF Challenge Cupa u sezoni 2018/19.
Od 2023. do 2025. godine vodio je RK Sloboda Tuzla, s kojim je nastupao u EHF Europa Cupu, ostvarivši plasman u osminu finala u sezoni 2023/24.
Od 2026. godine ponovo se nalazi na klupi RK Borac Banja Luka kao glavni trener, nastavljajući svoju uspješnu rukometnu priču.
Rođeni ste i odrasli u Kotor Varošu, kakve Vas uspomene vežu za rodni kraj?
Za rodni kraj me vežu zaista lijepe uspomene. Većinu vremena provodili smo napolju, na školskom igralištu, na Rujici i Bjelinama, gdje smo stvarali prijateljstva i uspomene koje i danas nosim sa sobom. Iako smo djetinjstvo proživjeli u ratnom i poslijeratnom periodu, smatram da smo odrastali ispunjenije od današnjih generacija. Nismo imali mnogo mogućnosti kao što mladi danas imaju, ali su nam sport, škola i školsko igralište predstavljali cijeli svijet. Bila su to lijepa vremena...
Kako je počela Vaša rukometna priča – da li je to bila ljubav na prvi pogled ili slučajnost?
Sasvim slučajno. Kao i sva djeca, trenirao sam gotovo sve sportove koji su se mogli trenirati u Kotor Varošu. Negdje u ljeto, tokom raspusta između četvrtog i petog razreda, zajedno sa nekolicinom starijih drugara otišao sam na trening koji se održavao na ‘’Radničkom’’ i odmah mi se svidjelo. Mislim da sam bio najmlađi na treningu. Postigao sam jedan pogodak i bilo je dovoljno da me obuzme ova igra. Sada kada alociram uspomene, svjestan sam da sam prilikom postizanja tog gola napravio ozbiljnu tehničku grešku u vođenju. Naravno, tadašnji trener Zoran Tešić mi je progledao kroz prste.
Koliko je bilo teško doći od lokalnog kluba do reprezentacije BiH?
Nikada nisam previše razmišljao o tome. Tokom igračke karijere, rukomet i sve sportske obaveze oduvijek sam doživljavao kao užitak, a ne kao posao. Upravo ta ljubav prema sportu bila je ključni pokretač kroz sve faze mog razvoja, dajući smisao svakodnevnim treninzima i izazovima. Svjestan sam odricanja, mukotrpnih treninga, povreda i procesa oporavka, ali mi to nikada nije predstavljalo napor, već sastavni dio puta u kojem sam pronalazio zadovoljstvo. Cijeli taj proces za mene je bio ispunjen užitkom. Nekako mi je sve prošlo brzo i ne bih mnogo toga mijenjao.
Pobjede, porazi i lekcije koje ostaju
Koji trenutak iz igračke karijere Vam je najdraži?
Najdraže su, svakako, pobjede. Što su bile teže, to su bile i slađe. Još od najranijih kategorija u Kotor Varošu imali smo izuzetno talentovanu generaciju, zbog čega smo se navikli na česte pobjede i razvili pobjednički mentalitet. Recimo, nikada neću zaboraviti kada smo sa tadašnjim RK Fagus osvojili juniorsko prvenstvo Bosne i Hercegovine. Kasnije, u dresu RK Borac, bilo je zaista mnogo lijepih trenutaka, osvojenih titula, trofeja u kup takmičenjima i nastupa u evropskim utakmicama, a svaka od tih pobjeda i uspjeha imala je svoju posebnu draž. Takođe, nikada neću zaboraviti ni utakmice koje sam odigrao za Bosnu i Hercegovinu na Svjetskom prvenstvu u Qataru 2015. godine.
Da li postoji utakmica koju i danas „vrtite u glavi“ i pitate se šta bi bilo da ste nešto drugačije uradili?
Ta misao je najčešće usko vezana za utakmice koje se izgube, a posebno za one u kojima osjećaš ličnu odgovornost. Takvi porazi ostavljaju najdublji trag, jer se čovjek stalno vraća na ključne momente i razmišlja šta je mogao uraditi drugačije. Posebno mi je ostao u sjećanju kvalifikacioni turnir za ulazak u Ligu šampiona u Boriku, kada smo nakon velike borbe poraženi u produžecima od austrijske ekipe Alpla Hard. Takođe, igrajući za reprezentaciju, izgubili smo utakmicu protiv Danske za odlazak na Evropsko prvenstvo. Posljednjih 90 sekundi smo imali prednost ali nesmotrenim greškama smo ipak izgubili jednim golom razlike. Taj osjećaj nakon takvog poraza bio je zaista težak i dugo je ostao prisutan. Ipak, upravo te situacije imaju veliku vrijednost, jer iz njih najviše učiš, sazrijevaš kao igrač i jačaš mentalno. Vremenom shvatiš da su i takvi trenuci sastavni dio sporta i da bez njih nema ni pravog napretka ni kasnijih pobjeda koje imaju još veći značaj.
Šta je bilo najteže u prelasku sa terena na klupu?
Neuporedivo veća odgovornost i obaveze koje trenerska uloga nosi. Dok je igrač primarno fokusiran na vlastiti učinak, pripremu i izvršavanje zadataka na terenu, trener ima širu percepciju i odgovornost za cijelu ekipu, od taktičke pripreme i vođenja utakmice, do psihološke stabilnosti i razvoja svakog pojedinca. Trenerski posao podrazumijeva stalno donošenje odluka pod pritiskom, preuzimanje odgovornosti za rezultat, ali i za proces koji vodi do njega. Za razliku od igrača, čiji je fokus uži i direktniji, trener mora razmišljati dugoročno, anticipirati situacije i upravljati različitim karakterima unutar ekipe. Upravo ta širina odgovornosti čini trenersku ulogu kompleksnijom i zahtjevnijom.
Da li Vas igrači danas doživljavaju više kao autoritet ili kao „jednog od njih“?
Na početku su me doživljavali kao jednog od njih, što mi je značajno olakšalo ulazak u trenerski posao i doprinijelo tome da od samog starta ostvarim dobre rezultate. Smatram da imam dobru komunikaciju sa igračima, posebno sa mladima, jer razumijem njihov način razmišljanja i potrebe u tom razvojnom periodu. U dosadašnjem dijelu karijere sa dosta uspjeha sam učestvovao u njihovom napretku, a posebno me raduje kada vidim da su neki od tih klinaca ostvarili inostrane angažmane ili dobili priliku da debituju za reprezentaciju. To smatram najvećom potvrdom kvalitetnog rada i dodatnom motivacijom. Danas sam stekao neku reputaciju u Bosni i Hercegovini pa osjetim i određenu dozu respekta od strane igrača, međutim, još u igračkim danima naučio sam da se autoritet ne može steći galamom, kažnjavanjem ili u drugoj krajnosti isključivo prijateljskim odnosom, već prije svega kvalitetnim radom, iskrenošću i jasno definisanim očekivanjima. To je otprilike način na koji pristupam svojim trenerskim obavezama.
Koja je najveća razlika između dobrog igrača i dobrog trenera?
Iako ih je mnogo, najveća razlika između dobrog igrača i dobrog trenera je u kontroli ega. Dobri igrači najčešće imaju izražen ego, koji ih pokreće, daje im samopouzdanje i tjera ih da stalno žele više. Posao trenera nije da taj ego potiskuje, nego da ga usmjeri i kanališe, a da pri tome obuzda lične emocije. Dobar trener prepoznaje tu unutrašnju snagu kod igrača i pretvara je u kolektivni doprinos. Dok igrač razmišlja iz svoje perspektive i učinka, trener mora da ima širu sliku i da sve individualne energije uskladi u jedinstven sistem koji donosi rezultat.
Borac – više od kluba
Koliko Vam znači Borac kao klub – da li je to za Vas više od posla?
Borac za mene nije samo klub niti posao, već nešto mnogo više od toga.... neopisiva emocija i dio života koji me oblikovao kako kao igrača i trenera, tako i kao čovjeka. To je sredina u kojoj sam rastao, učio i sazrijevao, a vremenom je postala i moja druga porodica. Sve ono što sam prošao u Borcu ostavilo je dubok trag na mene, jer je to klub koji te ne uči samo sportskim vrijednostima, nego i životnom vaspitanju, odgovornosti i poštovanju. Upravo zbog toga, odnos prema Borcu nikada nije bio isključivo profesionalan, već emotivan i duboko ličan.
Koji trofej Vam je najdraži i zašto?
Druga titula koju sam osvojio kao trener RK Borac u sezoni 2022/23. Na početku sezone mnogi su nas otpisali, s obzirom na to da smo podmladili ekipu i da je prosjek godina na startu priprema iznosio svega 19,3 godine. Ipak, odigrali smo fantastičnu sezonu i pokazali da mladost, uz pravi rad može donijeti vrhunski rezultat. Tokom cijele sezone bili smo izuzetno stabilni i čak 11 mjeseci nismo znali za poraz u BiH, što je samo potvrdilo kvalitet i karakter te ekipe. Pored toga, posebno se sjećam atmosfere koja je vladala u svlačionici, u autobusu i na samim utakmicama. To je bila jedna posebna energija i zajedništvo koje se teško može opisati riječima. Svi su igrali jedan za drugog, disali kao tim i imali osjećaj da zajedno možemo sve. Upravo ta povezanost i međusobno povjerenje davali su nam dodatnu snagu i ulivali osjećaj da smo nepobjedivi, bez obzira na protivnika. Svaki trener želi da mu ekipa ‘’diše’’ na takav način.
Kako motivišete ekipu kada stvari ne idu kako treba?
Kada stvari ne idu kako treba, nastojim da prije svega zadržimo mir i fokus na ono što možemo kontrolisati. U tim situacijama ključnu ulogu ima mentalna priprema, jer je važno da igrači ne izgube samopouzdanje i vjeru u vlastite mogućnosti. Naglasak stavljam na radnu etiku, povratak osnovama, disciplinu, odgovornost i zajednički rad. Često tada podižemo nivo i veći obim rada na treninzima, kako bismo kroz trud i ponavljanje vratili sigurnost i automatizme u igri. Vjerujem da se kroz kvalitetan rad i pravi odnos prema obavezama uvijek može izaći iz krize i ponovo doći do željenog nivoa igre.
Kako gledate na stanje rukometa u BiH danas?
Talenat postoji i to je najveća snaga rukometa u BiH, jer imamo mnogo mladih igrača koji mogu napraviti ozbiljne karijere. Međutim, problem je što je slaba organizacija lige i to u velikoj mjeri utiče na kvalitet takmičenja i razvoj igrača. Takođe, prisutan je stihijski rad u omladinskim kategorijama, gdje često nedostaje sistem, kontinuitet i jasna strategija razvoja mladih igrača. Na sve to se nadovezuje i vječno pitanje tri nacionalnosti u BiH, koje se često, direktno ili indirektno, reflektuje i na sportske strukture i dodatno komplikuje razvoj sistema. Sve to usporava napredak i otežava da se talenat u potpunosti iskoristi. Ipak, uprkos svemu, nadam se boljem, jer uz bolju organizaciju i sistemski rad rukomet u BiH ima potencijal da ide u mnogo pozitivnijem smjeru.
