Biti duhovni vođa svoga naroda posebna je čast i privilegija.
Odrastao u rodnim Vrbanjcima, povučen i tih, voljen je u narodu kojem služi i koji vodi putem vjere i praštanja. O našoj duhovnosti i putu ka vječnosti razgovaramo s protojerejem-stavroforom Milenkom Narićem, čovjekom koji je svoj život posvetio Bogu i ljudima.
Biografija protojereja-stavrofora Milenka Narića
Protojerej-stavrofor Milenko Narić rođen je 26. oktobra 1971. godine u Kotor Varošu. Osnovnu školu završio je u Vrbanjcima, a potom petogodišnju Bogosloviju „Sveti Sava“ u Beogradu i Pravoslavni bogoslovski fakultet u Foči.
Sa suprugom Draganom ima tri kćerke.
Od 1993. do 1997. godine predavao je pravoslavnu vjeronauku u Kotor Varošu.
Od 1997. do 2007. godine služio je u parohiji turjačkoj.
Godine 1999, povodom osvećenja Hrama Svetog proroka Ilije u Turjaku, odlikovan je pravom nošenja crvenog pojasa, kao najmlađi sveštenik u Eparhiji banjalučkoj. Iste godine osveštan je i parohijski dom.
U vrijeme njegove službe, 2002. godine, osveštan je Hram Svete velikomučenice Marine u selu Romanovci, u parohiji mašićkoj.
Godine 2003, povodom osvećenja Hrama Svetog velikomučenika Prokopija u Srednjoj Jurkovici, odlikovan je činom protonamjesnika, takođe kao najmlađi sveštenik u Eparhiji banjalučkoj sa tim zvanjem.
Nakon osvećenja Hrama Svetih apostola Petra i Pavla u selu Grbavci, 2007. godine imenovan je za arhijerejskog namjesnika kotorvaroškog.
Godine 2012. osveštan je grobljanski Hram Svetog Vasilija Ostroškog u Kotor Varošu.
Povodom osvećenja Hrama Svetog velikomučenika kneza Lazara, 2017. godine odlikovan je činom protojereja.
Povodom osvećenja crkvene sale, 2021. godine odlikovan je zvanjem protojereja-stavrofora i pravom nošenja naprsnog krsta.
Godine 2025. osveštana je novopodignuta crkvena sala pri filijalnom hramu u Zabrđu.
Obavlja dužnost arhijerejskog namjesnika kotorvaroškog i član je Crkvenog suda Eparhije banjalučke.
Na čelu ste namjesništva i starješina centralnog hrama u Kotor Varošu. Koliko je to odgovoran posao i koliko posvećenosti zahtijeva?
Služba arhijerejskog namjesnika i starješine hrama nosi veliku odgovornost, jer podrazumijeva brigu o duhovnom životu vjernog naroda, radu parohija i sveštenstva na području namjesništva. To je služba koja zahtijeva stalnu posvećenost, molitvu, odgovornost i spremnost da se bude na usluzi Crkvi i narodu u svakom trenutku.
Vaš predani rad prepoznat je u cijeloj Eparhiji banjalučkoj i povjerene su vam odgovorne dužnosti. Recite nam nešto o tome.
Sve dužnosti koje mi je Crkva povjerila prihvatam sa zahvalnošću i smirenjem. Svako povjerenje koje dolazi od Crkve prije svega je obaveza da se još revnosnije radi na slavu Božiju i za dobro vjernog naroda. Nastojim da sve zadatke izvršavam odgovorno, oslanjajući se na pomoć Božiju i podršku svojih saradnika i parohijana.
Biti sveštenik – da li je to ljubav prema Bogu, vjeri ili narodu?
Sveštenička služba ne može se odvojiti od ljubavi prema Bogu, vjeri i narodu. Ljubav prema Bogu temelj je svega, vjera daje smisao i snagu, a ljubav prema narodu način je na koji tu vjeru svjedočimo kroz služenje, razumijevanje i brigu za svakog čovjeka.
Rođeni ste u Kotor Varošu, služili ste narodu širom Republike Srpske, a danas ste ponovo ovdje. Kako doživljavate povratak?
Povratak u rodni Kotor Varoš za mene predstavlja posebnu radost i blagoslov. Nakon godina službe na različitim mjestima, Gospod me je udostojio da služim svom narodu u kraju u kojem sam rođen i odrastao. To u meni budi posebnu odgovornost, ali i iskrenu zahvalnost što mogu doprinositi duhovnom životu svoje zajednice.
Jedini ste sveštenik u kotorvaroškoj parohiji koji je rođen u Kotor Varošu. Da li je to prednost ili teret?
Prije svega, smatram da je to blagoslov i prednost. Poznavanje ljudi, običaja i prilika svakako pomaže u radu, ali istovremeno donosi i veću odgovornost, jer narod od svog sveštenika očekuje primjer, razumijevanje i iskrenu posvećenost zajednici.
Kada i kako ste osjetili sveštenički poziv?
Sveštenički poziv kod mene nije došao iznenada, već je sazrijevao tokom godina. Još od djetinjstva, uz svoju majku, redovno sam odlazio na bogosluženja i aktivno učestvovao u životu Crkve. Kroz liturgiju, molitvu i život u vjeri postepeno sam osjećao da me Gospod poziva da svoj život posvetim svešteničkoj službi i služenju Njegovoj Crkvi.
Šta je za vas najveća radost, a šta najveće iskušenje u svešteničkoj službi?
Najveća radost je kada vidite da ljudi pronalaze put ka Crkvi, učvršćuju vjeru i grade život na hrišćanskim vrijednostima. Najveće iskušenje jeste nositi teret brojnih ljudskih briga i stradanja, ali upravo kroz takve trenutke čovjek uči da se još više oslanja na Boga.
Koja je najvažnija lekcija koju ste naučili od svojih prethodnika ili duhovnika?
Najvažnija lekcija jeste da sveštenik prije svega treba da bude sluga Božiji i narodni, da sluša ljude, da ne osuđuje i da svakoj situaciji pristupa sa smirenjem, ljubavlju i strpljenjem.
Šta biste savjetovali nekome ko se bori sa nedostatkom vjere?
Vjera je put koji se gradi i učvršćuje tokom cijelog života. Savjetovao bih mu da ne odustaje od molitve, da dolazi na bogosluženja i razgovara sa duhovnikom, jer se kroz zajednicu Crkve i lično iskustvo najlakše pronalaze odgovori na mnoga pitanja i nedoumice.
Kako se boriti sa iskušenjima?
Iskušenja su sastavni dio života svakog čovjeka. Najvažnije je ne gubiti nadu, već kroz molitvu, post, ispovijest i sveto pričešće tražiti snagu od Boga. Kada čovjek nije sam, nego je sa Bogom, lakše prevazilazi svako iskušenje.
Koliki je značaj posta? Da li je post vezan samo za hranu ili ima širi smisao?
Post nije samo uzdržavanje od određene hrane. Njegov suštinski smisao jeste duhovno uzrastanje kroz molitvu, pokajanje, dobra djela i borbu sa sopstvenim slabostima. Tjelesni post bez duhovnog truda ostaje nepotpun.
Kako Crkva može odgovoriti na izazove modernog doba?
Crkva ostaje vjerna Jevanđelju i vječnim istinama, ali uvijek nastoji da čovjeku svakog vremena pruži odgovor na njegove potrebe i dileme. Današnjem čovjeku možda su više nego ikada potrebni duhovni oslonac, zajedništvo i istinske vrijednosti koje Crkva vijekovima čuva.
Koliko je pravoslavnih hramova u vašem namjesništvu?
U sastavu Kotorvaroškog namjesništva nalazi se 12 crkvenih opština sa 16 parohija. Na području namjesništva nalazi se ukupno 49 hramova, a u njegovom sastavu je i manastir Liplje. Sve parohije imaju parohijske domove, a većina njih i crkvene sale namijenjene okupljanju vjernog naroda.
Kakva je saradnja Crkve sa lokalnom vlašću?
Saradnju sa lokalnom vlašću u Kotor Varošu, a posebno sa načelnikom opštine, mogu zaista ocijeniti kao veoma dobru. Lično sam zahvalan na razumijevanju i podršci koju je naša Crkva imala. Lokalna vlast nam je mnogo pomogla, i materijalno i na druge načine, a uvijek sam osjećao spremnost njenih predstavnika da saslušaju naše potrebe i, koliko mogu, izađu nam u susret.
To iskreno cijenim i želim da im na tome zahvalim. Mislim da takvu saradnju treba čuvati i dalje razvijati, a naše odnose uvijek možemo i treba da podižemo na još viši nivo. Kada postoje poštovanje, razumijevanje i dobra volja, od toga koristi imaju i Crkva i lokalna zajednica, a prije svega svi ljudi koji ovdje žive.
Kako doživljavate život u Kotor Varošu i razvoj ove lokalne zajednice?
Zadovoljan sam životom u Kotor Varošu. Ovdje sam rođen, ovdje sam odrastao i za ovaj kraj sam posebno vezan. Kotor Varoš za mene nije samo mjesto u kojem živim, nego moj dom, moja sredina i ljudi sa kojima dijelim život.
Naravno, kao i svaka sredina, imamo svoje izazove i uvijek može biti bolje. Ipak, na život ovdje gledam pozitivno. Ima mnogo dobrih i vrijednih ljudi, kao i volje da se radi i da se stvari unapređuju.
Zato mogu reći da sam zadovoljan i, prije svega, zahvalan što mogu da živim i služim upravo ovdje, među svojim ljudima.
Kako pomiriti materijalno i duhovno?
Materijalna dobra sama po sebi nisu problem ako čovjek njima upravlja odgovorno i ne dozvoli da ona upravljaju njime. Potrebno je pronaći mjeru kako briga za svakodnevni život ne bi potisnula ono što je najvažnije – odnos sa Bogom, porodicom i bližnjima.
Kako pronaći smisao života u patnji i teškim trenucima?
Patnja je jedno od najtežih životnih iskustava, ali nas često uči strpljenju, smirenju i povjerenju u Boga. Kroz vjeru čovjek shvata da nijedno iskušenje nije bez smisla i da Gospod nikada ne ostavlja čovjeka samog u njegovim stradanjima.
Šta biste poručili mladim ljudima koji traže svoj put u životu?
Poručio bih im da vjeruju u Boga, da čuvaju svoju porodicu i da cijene obrazovanje i poštenje. Neka ne traže samo uspjeh, već i smisao života. Kada čovjek gradi svoj život na vjeri, radu i ljubavi prema bližnjima, lakše pronalazi pravi put i donosi ispravne odluke.
Za kraj našeg razgovora, koju biste biblijsku misao izdvojili kao onu koja vas vodi kroz život?
Posebno me kroz život i svešteničku službu vode riječi Svetog apostola Pavla: „Sve mogu u Hristu koji mi moć daje“ (Fil 4,13).
U tim riječima sadržana je velika istina da čovjek svojim snagama ne može mnogo, ali kada svoj život povjeri Bogu, dobija snagu da nosi i radosti i iskušenja, i uspjehe i terete koje život donosi. Ta misao me podsjeća da u svakoj službi, odgovornosti i životnoj situaciji treba imati vjeru, smirenje i potpuno povjerenje u volju Božiju.
