Nakon prvog dijela intervjua, u kojem je govorio o svom igračkom i trenerskom putu, sa Mirkom Mikićem nastavljamo razgovor o temama koje danas oblikuju rukomet u Bosni i Hercegovini.
Govori o radu sa mladima, izazovima trenerskog poziva, sportu u manjim sredinama poput Kotor Varoša, ali se prisjeća i jednog Kotorvarošanina za kojeg smatra da je bio među najtalentovanijim rukometašima sa kojima je dijelio teren.
Prvi dio intervjua možete pročitati na linku: Blistava karijera mladog stručnjaka
Koliko je važna infrastruktura i rad sa mlađim kategorijama?
Bez kvalitetnih uslova za rad teško je očekivati dugoročni razvoj i kontinuitet rezultata. Posebno je važan sistemski rad sa mladima, jer se upravo tu stvara baza igrača i gradi budućnost sporta. Uz to, neophodno je i školovanje stručnog kadra koji će moći pratiti savremene trendove i kvalitetno raditi sa djecom i juniorima. Takođe, ključnu ulogu ima i bolja organizacija omladinskih takmičenja, kako bi mladi imali što više kvalitetnih utakmica i takmičarskog iskustva. Na sve to se nadovezuje i izgradnja dvorana i sportske infrastrukture, bez koje je ozbiljan napredak gotovo nemoguć. U nekim opštinama sa ozbiljnom rukometnom tradicijom i dalje igramo u sportskim salama koje su izgrađene u sedamdesetim godinama i gotovo da nikako nisu renovirane. Sve su to ozbiljni problemi koji se moraju riješiti što prije ukoliko želimo da se mladi ljudi opredijele za sport, a ne za „ulicu“.
Koja pozicija kao igrača vam je bila najteža?
Ako mislite na rukometne pozicije, onda je najkompleksnija pozicija srednji bek. Ona nosi veliku odgovornost, jer u velikoj mjeri organizuje igru ekipe i donosi odluke u ključnim momentima utakmice. Ta pozicija podrazumijeva i širok tehničko-taktički repertoar, dobru preglednost igre, kao i sposobnost da se u kratkom vremenu prepoznaju i riješe različite situacije na terenu.
Kako reagujete na kritike – posebno od publike i medija?
Na kritike, posebno one koje dolaze od publike i medija, pokušavam gledati što objektivnije i ne pridavati im prevelik značaj. U današnje vrijeme socijalne mreže često pojačavaju emocije i stvaraju sliku koja nije uvijek realna, pa se tu nerijetko javljaju i nerealne kritike. Zbog toga se trudim da ne čitam previše takvih komentara i analiza, jer iskustvo mi govori da nikada nije toliko loše niti je toliko dobro kao što to ljudi u datom trenutku pišu. Obično je tu negdje u sredini. Najvažnije mi je da ostanem fokusiran na rad. Naravno, postoje ljudi sa kojima se savjetujem i koji se zaista razumiju u rukomet, i njihova kritika mi je uvijek inspirativna i konstruktivna. Ona me dodatno motiviše i tjera na još bolji rad, jer dolazi iz stručnog ugla i ima realnu težinu.
Da li vam je teže izgubiti kao trener ili kao igrač?
Kao trener. Mnogo je veća odgovornost u pripremi utakmice i u samom ishodu. Pobjeda je slađa, ali je zato i poraz neuporedivo gorči.
Najbolji igrač s kojim ste igrali?
Imao sam sreću da kroz rukometnu karijeru igram sa zaista kvalitetnim igračima te je veoma teško izdvojiti samo jednog. Nedavno sam sa prijateljima razgovarao na tu temu i spomenuo sam neka imena. Među najboljima su svakako Ratko Nikolić, Nebojša Golić, Mirsad Terzić i Vladimir Vranješ. Svaki na svoj način je pravio ozbiljnu razliku na terenu. Kroz trenerski poziv sam radio sa mnogim talentovanim igračima i tek sada sam svjestan koliki potencijal je bio moj saigrač iz najranijih rukometnih dana Damjan Tepić. Iako zbog nedostatka ambicije nije napravio karijeru koju je mogao, bez imalo ustručavanja mogu ga svrstati među gore navedene igrače. Jednostavno, „Dama“ je mogao sve sa loptom i imao je savršen mentalni sklop dostojan vrhunskog rukometaša. Za mene, najbolji igrač koji je ponikao u Kotor Varošu.
Najteži protivnik?
U okviru BiH, svakako RK Izviđač iz Ljubuškog.
Omiljena dvorana?
Sportska dvorana Borik. Druga kuća.
Napad ili odbrana?
Uvijek odbrana.
Disciplina ili talenat?
Talenat je često pogrešno percepciran. Na našim prostorima se odmah pomisli na lijep potez ili lucidnog igrača, međutim vrhunski talenat, pored onoga što ljudi misle, podrazumijeva i vrhunsku radnu etiku, fizičke predispozicije i disciplinu. Tako da se ta dva pojma neprestano isprepliću. Ako već moram birati, onda talenat u okviru ovdašnjih shvatanja. Može čovjek trenirati koliko god hoće, ali ako ne zna ili nema smisla za neki sport, sve pada u vodu.
Koliko sport može pomoći mladima u manjim sredinama poput Kotor Varoša?
Sport može mnogo pomoći u svim sredinama. Iz trenerskog iskustva znam da su djeca iz malih sredina mnogo više fokusirana od vršnjaka iz većih gradova, jer imaju jasnije ciljeve i manje distrakcija u svakodnevnom životu. Važno je i da djeca imaju obaveze, posebno u današnje vrijeme, kako bi kvalitetno razvijali odgovornost, disciplinu, etiku i druge istinske životne vrijednosti. Sport im u tome mnogo pomaže, jer ih usmjerava na treninge, timski rad i zdrave navike, a ujedno doprinosi tome da nisu na ulici. Može im pružiti osjećaj pripadnosti, ali i otvoriti prilike za dalji sportski i lični razvoj. U takvim sredinama sport često nije samo aktivnost, već važan dio odrastanja i izgradnje karaktera, kao što je to bio slučaj sa generacijom u kojoj sam odrastao.
Da li ste zadovoljni razvojem Kotor Varoša i odnosom lokalne vlasti prema mladima?
Uvijek može bolje. Kotor Varoš je uvijek bio sportski grad. Džudo i rukomet su ranije prednjačili u promociji mladih Kotorvarošana, ali smatram da se kroz dodatno ulaganje u sport može mnogo više doprinijeti razvoju same zajednice. Iako se vidi da se u gradu renoviraju i grade nove zgrade i institucije, sređuju se šetališta i plaže, mišljenja sam da u svim sredinama odnos prema mladima može i mora biti bolji, posebno preko ulaganja u sport jer je to najlakši način da se promovišu grad, zdrave navike i istinske ljudske vrijednosti.
Mirku Mikiću zahvaljujemo na izdvojenom vremenu, iskrenom razgovoru i otvorenosti koju je pokazao tokom ovog intervjua za Kotor Varoš Info. Želimo mu mnogo zdravlja, sreće i uspjeha, kako u privatnom životu, tako i na trenerskom putu, uz želju da ostvari sve ciljeve koje je postavio pred sebe.
